Sedad Hafizović, 1C
14.10.2026. god. Prva školska pismena zadaća
Opisivanje:Zaboravljeni tavanski prostor
Kada prođemo hodnikom kuće ugledat ćemo stare drvene stepenice koje vode na moje mjesto uspomena: tavan. Kada uđem, prvo što osjećam je miris starog kartona i starih knjiga. Prvo što nam pada u oko je gomila kartonskih kutija naslagane jedna na drugu i prozor kroz koji prolaze jutarnje zrake sunca. U kutijama se nalaze: stare knjige čiji su listovi požutjeli, igračke čija boja je izblijedila i na kraju album sa slikama iz djetinjstva moga oca i mame. To bi vidio svaki čovjek koji bi ušao na moj tavanski prostor, ali za mene on ne predstavlja samo skupinu kutija sa starim stvarima i slikama već priče iz prošlosti na koje bi se uvijek rado vratio. Svaki list knjige mi je predstavljao jednu priču koja nije bila zapisana na njemu i koju sam samo ja moga vidjeti, svaka ispisana sveska zadatcima iz matematike i fizike mi je govorilo o: trudu,radu i želji za znanju mojih roditelja, svaka igračka bi držala daleke uspomene iz djetinjstva koje ne dopuštaju da ih zaboravim. Kada god bi se popeo na tavan uvijek bi vido svoga djeda koji je preminuo kada sam ima osam godina, sa kojim sam svaki petak dolazio da gledamo stare slike moga oca i gdje bi smo se smijali dok nas stomak ne bi zabolio. Kada je preminuo prestao sam dolaziti zato što bi uvijek počeo plakati kada bih ga vidio na slici znajući da ga više neću vidjeti.Tavan je skoro otišao u potpuni zaborav i ja sam to umalo dopustio, ali, nakon par godina me je nešto natjeralo da ponovo uđem na tavan, nešto što ne mogu opisati riječima kao da mi je djed došao i rekao ne dopusti da naše carstvo ode u zaborav. Kada sam se popeo ponovo sam osjetio onaj miris starih knjiga. Sjeo sam uzeo sam sliku na kojoj smo bili ja i djed, ovaj put nisam plakao već sam se nasmijao i shvatio da svi mi imamo ovo carstvo sjećanja, ali neki ljudi su dopustili da ode u zaborav.
Sedad Hafizović, 1C
